Selen
Selen je mikronutrijent kojeg je 1817. godine otkrio slavni švedski kemičar i liječnik Jöns Jacob Berzelius.
Selen je nemetal, element u tragovima koji se u prirodi javlja kao kombinacija anorganskog (selenid, selenat i selenit) i organskog (selenometionin ili selenocistein) oblika. Pohranjuje se u različitim organima u organizmu: štitnjači, jetri, mišićima, bubrezima te muškim i ženskim spolnim žlijezdama.
Biološka uloga selena primarno se odnosi na njegovu ugradnju u proteine. Selen se ugrađuje u više proteina u tijelu, koje nazivamo selenoproteinima (npr. glutation-peroksidaza) a koji imaju brojne funkcije u organizmu, poglavito antioksidativne i protuupalne.
Važnost selena u prehrani pokazali su 1958. godine Schwarz i Foltz, koji su pokazali da je unos selena putem dodatka prehrani nužan za prevenciju nekroze jetre kod eksperimentalnih životinja. Tijekom posljednja dva desetljeća, objavljeni su brojni znanstveni radovi koji kontinuirano upućuju na presudnu ulogu selena u održanju imunološko-endokrinološke, metaboličke i stanične homeostaze.
Selen je važni dio antioksidativnog enzima (glutation-peroksidaze) koji štiti stanice od štetnih učinaka slobodnih radikala, a koji se produciraju tijekom normalnog metabolizma kisika.
Selen je neophodan za proizvodnju, ali i regulaciju najaktivnijeg hormona štitnjače – trijodtironina.
Štitnu žlijezdu karakterizira visoka tkivna koncentracija selena (0,2–2 µg/g) i selenoproteina, bitnih za rad imunološkog sustava. Štoviše, niti jedan organ u tijelu ne sadrži toliko visoku koncentraciju selena po gramu tkiva.
Dobro je poznata i uloga selena u očuvanju reproduktivnog zdravlja muškaraca, a u novije vrijeme pokazana je i važnost selena u očuvanju reproduktivnog zdravlja žena. Selen je, naime, esencijalan za biosintezu testosterona te stvaranje i razvoj muških spolnih stanica. Rezultati istraživanja pokazaju da unos selena putem dodataka prehrani doprinosi normalnoj sprematogenezi.
Dodatni unos selena također ima blagotvorne učinke na imunološki sustav, a doprinosi i održavanju zdravlja kose i noktiju.
Glavni izvori selena u hrani su meso i mesne prerađevine, riba i plodovi mora te cjelovite žitarice a apsolutno najveći sadržaj selena pronađen je u brazilskim oraščićima (1 mg/kg).
Sadržaj selena u prirodi ovisi prvenstveno o vrsti tla i geografskom položaju. Unos selena u prehrani odraz je koncentacije selena u tlu gdje određena namirnica raste, odnosno koncentraciji selena u hrani kojom se hrane životinje.
Preporučen dnevni unos selena iznosi 55 µg, dok je prosječan dnevni unos u Europi 40 µg/dan, a u SAD-u 93 µg/dan. Razlog tome je i tlo koje je u Europi puno siromašnije selenom.
Preuzeto sa: vitamini.hr
